Dimenzije kamina

Dimenzije kamina se prije svega odnose na njegov svijetli otvor. Dimenzije se kreću od 50 x 35cm  pa čak i do dva metra širine i jedan metar visine.

Visina ložišta kod modernih kamina je između 35 i 50cm. U ugostiteljskim objektima kamin je često na većoj visini zbog uočljivosti. Dubina klasičnih kamina ne bi trebala biti manja od 50cm. Sa staklom, dubina ne bi trebala biti manja od 60 do 70cm. Potpuno otvorene kaminske nape, bez stakla, ne bi trebale biti manje od120 cm u prečniku (ako su otvorene sa svih strana).

Minimalna dimenzija dimnjaka za manje kamine je prečnika 20 cm, minimalne visine  6 metara. Za veće kamine neophodni su veći dimnjaci prečnika 30-40 cm. Dimnjačka kapa treba da spriječi prodor kiše u dimnjak ali ne smije da guši strujanje vazduha.

Kamini mogu biti otvoreni sa jedne, dvije, tri ili četiri strane. Transparentnost znatno smanjuju funkcionalnost i toplotni učinak kamina.

Vrste kamina

Na našem tržištu su u ponudi čelični ili šamotni kamini. Šamotni kamini griju samo zračenjem bez osjetnog efekta toplog vazduha, tako da je u neposrednoj blizini kamina pretoplo a na 5-6 metara se grijanje ne osjeti.

Kamini sa čeličnim ložištima su složeniji za ugradnju i obično ih ugrađuje sam proizvođač.  

Tamo gde ne postoje uslovi za ove kamine, zamjena su bioetanolski (alkoholni) gorionici. Iako isparenja pri sagorjevanju kod ovih kamina nisu štetna, može se ugraditi ventilacija.

Pravljenje kamina: korak po korak

1. Prije postavljanja ložišta potrebno je zaštititi pod kartonima, limom ili starim tepihom. Čelično ložište se kupuje gotovo i dostavlja na mjesto montaže.

2. Priključak kamina na dimnjak se obično vrši metalnim cijevima debljine 2-3mm ili prohromske 1-2mm, adekvatnog prečnika. Često se mogu sresti i rješenja od tanjih limova, pa čak i fleksibilnih crijeva, koja su uglavnom kratkog vijeka. Najbolji je armirano-zidano-malterisani priključak na dimnjak. Ipak za ovo rješenje je potreban visoko kvalifikovan monter da bi se izbjegle tehološke zamke koje nastaju usljed toplotne dilatacije upotrebljenih materijala.

3. Ložište i priključci se oblažu gipsanim pločama i vrši se priprema za postavljanje finalne obloge kamina.

4. Materijali za oblogu su različiti: od običnog malterisanog zida, rustično obrađenog, preko fasadnih tehnika, tapeta i stare cigle, prirodnog i vještačkog kamena i keramike, pa sve do mermera, granita, toniranog stakla i raznih mozaika.U ovom slučaju riječ je o prirodnom kamenu.

5. Postavljanje obloge je prvo izvedeno u donjem dijelu kamina. Nakon toga se postavlja mermerna ploča na koju se nastavlja postavljenje kamena u gornjoj zoni kamina.

6.  Najčešće gorivo za kamine je  drvo i drveni briketi. Ugalj nije preporučljiv jer je praktično nemoguće izolovati neprijatan miris sagorjevanja. Za loženje se uobičajeno koristi dobro osušena (1 do 2 godine) grabovina, bukovina ili hrastovina. Potrebno je obezbjediti i sitna, suha drva za potpalu, kao i papir, hepo ili celulozne kocke.

Vatra se loži što dalje od otvora, iz funkcionalnih i sigurnosnih razloga.